Roman o agoniji i vedrini

Roman o agoniji i vedrini zadire duboko u vrijeme pada nadstrešnice u Novom Sadu i sve kontradikcije nastale nakon tog trenutka. U njemu Valjarević kroz svoje junake prikazuje besprizornost jednog društva, ogrezlog u permanentnom kašnjenju i istrajavanju na porazu. Bivajući u stanju trajne narkoze, najviše što to društvo uspijeva proizvesti (jednako kao i junaci Romana o agoniji i vedrini) jest gubitnička iluzija o promjeni. Dakle, mračno je, i bit će i dalje. Pritom autor gradi složenu polifonu strukturu u kojoj progovara mnoštvo glasova stvarajući tako tekstualnu vrtešku koja čitaoca neprestano gura od suza do smijeha, i obrnuto. Njegovi junaci, Fric i Dobrila, Kinez Li i Profesor istorije u penziji, pa i Poštar, svojevrsni su beketovski likovi, zarobljeni u opetovanom čekanju, poput Clova i Hamma, i potpuno onemogućeni da djeluju. Sve vide, sve čuju, ali odbijaju da budu učesnici u onome što nameće trenutak histeričnog politikantskog bulažnjenja. Sve to Valjarević donosi autentičnim jezikom kojim ironizira i dekonstruira aktualni društveni trenutak prikazujući ga kao burlesku koja je jednako smiješna koliko i mračna. Đorđe Krajišnik