Dnevnik 1943

ČETVRTO KOLO DJELA MIROSLAVA KRLEŽE

Četvrto, raskošno opremljeno kolo Djela Miroslava Krleže sadržava sedam svezaka – dvosveščani antiratni dnevnik Davni dani, Dnevnik 1943, lirsko-dramsku poemu Simfonije, knjigu polemika Moj obračun s njima, Tri drame (Galicija, Vučjak i Golgota) i knjigu novela Novele koju čine novele Hodorlahomor Veliki, Veliki meštar sviju hulja, Mlada misa Alojza Tičeka, Smrt Florijana Kranjčeca, In extremis, Smrt Tome Bakrana, Vjetrovi nad provincijalnim gradom, Smrt bludnice Marije, Smrt Rikarda Harlekinija, Na samrti, Hiljadu i jedna smrt, Cvrčak pod vodopadom.

Školska knjiga i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti vraćaju čitateljima Djela Miroslava Krleže. Svako Krležino djelo iz biblioteke Djela Miroslava Krleže obogaćeno je osvrtom akademika Krešimira Nemeca koji će na nov način pridonijeti kvalitetnijem čitanju i razumijevanju djela gorostasa hrvatske književnosti. Miroslav Krleža oblikovao je domoljubnu paradigmu mnogih intelektualaca koji su u vrijeme Hrvatskog proljeća pronašli nadahnuće u njegovim književnim djelima. – dr. sc. Ante Žužul

Život Miroslava Krleže u Zagrebu nakon kratkotrajnog uhićenja 1941. i zabrane objavljivanja tijekom 1943. godine bio je obilježen stalnom egzistencijalnom nesigurnošću, dubokom izolacijom, strahom od uhićenja. Krleža je u to vrijeme bio u iznimno teškom osobnom položaju, prešutno toleriran, ali i politički obilježen lijevi intelektualac. Bio je u nemilosti ustaškog režima NDH, a istodobno je odbijao pozive da ode u partizane, što ga je stavilo u iznimno specifičan i opasan položaj. Stanko Lasić (1982.) tu poziciju opisuje kao stanje trajnoga taoca. U takvim okolnostima Krleža ne objavljuje ništa novo, ali dnevnik ne prestaje voditi od 2. siječnja do 14. lipnja 1943. godine. Od ustaškog pogubljenja spasio ga je neurolog i psihijatar dr. Đuro Vranešić koji je vodio privatni sanatorij za neurološke bolesti na zagrebačkom Zelengaju.

Dnevnik 1943 strukturiran je kao stalna, napeta energija između vanjskoga i unutarnjega svijeta. Vanjski svijet sveden je na kratke riječi i rečenice, a unutarnji se razvija u bujnim, složenim slikama, stilskim oazama satkanim od višestruko složenih, pomno smišljenih rečenica i asocijativnih nizova natopljenih erudicijom. Nerazmjer nije slučajan – što je vanjska zbilja opasnija i neizvjesnija, dnevničar se više povlači u unutrašnjost, u prostor u kojemu, makar i u snu, zadržava kontrolu nad vlastitom sudbinom. Noćni nemir, osluškivanje zvukova koji dolaze s ulice i ostavljaju ga budnim, pisanje o vlastitim snovima, razmišljanjima, bolestima, sve prisutnija neimaština u kojoj se obitelj Krleža zatekla odjeci su trenutka, paralelni prostor u kojemu se vanjska prijetnja simbolički prerađuje i kodira.

Motiv sna služi u dnevniku kao ključan psihološki mehanizam za brisanje granica između realnosti i iluzije, jave i podsvijesti. On je pokušaj da se relativiziraju zbivanja u jednom političkom razdoblju, da se potisne pamćenje, da se iskorakom prema slikama iz prošlosti nadvlada istina trenutka, da se ideološka i ljudska glupost pretvori u grotesku, nadrealnu fantazmagoriju, hiperbolu kojom će se bahtinovski karnevalizirati osobe, a detaljima njihove tjelesne ružnoće naglasiti izvanjski smrad, moralna devalvacija, socijalna i kulturološka nekultura.

Dnevnik 1943 nastaje iz svjesne autorove odluke da luda stanja oko sebe, koja mu ni u snu ne daju da bude ono što jest, osvijetli u pažljivo probranom fikcijskom košmaru.

Novim čitateljima nudi se nekoliko slojeva vrijednosti. Prije svega rijedak uvid u to kako izgleda unutarnji život moćnoga hrvatskog klasika u trenutku posvemašnje nemoći, bez polemičke poze, bez javnog nastupa, svedivog isključivo na elementarno preživljavanje i sanjanje. Takvog nevidljivog Krležu tadašnja, a možda i današnja, javnost nije prepoznavala niti je mogla slutiti koliko je prestrašen, nesiguran. Upravo je stoga ovaj šestomjesečni dnevnički tekst iznimno dirljiv i stilski silovit.