Davni dani I. i II., komplet

ČETVRTO KOLO DJELA MIROSLAVA KRLEŽE

Četvrto, raskošno opremljeno kolo Djela Miroslava Krleže sadržava sedam svezaka – dvosveščani antiratni dnevnik Davni dani, Dnevnik 1943., lirsko-dramsku poemu Simfonije, knjigu polemika Moj obračun s njima, Tri drame (Galicija, Vučjak i Golgota) i knjigu novela Novele koju čine novele Hodorlahomor Veliki, Veliki meštar sviju hulja, Mlada misa Alojza Tičeka, Smrt Florijana Kranjčeca, In extremis, Smrt Tome Bakrana, Vjetrovi nad provincijalnim gradom, Smrt bludnice Marije, Smrt Rikarda Harlekinija, Na samrti, Hiljadu i jedna smrt, Cvrčak pod vodopadom.

Školska knjiga i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti vraćaju čitateljima Djela Miroslava Krleže. Svako Krležino djelo iz biblioteke Djela Miroslava Krleže obogaćeno je osvrtom akademika Krešimira Nemeca koji će na nov način pridonijeti kvalitetnijem čitanju i razumijevanju djela gorostasa hrvatske književnosti. Miroslav Krleža oblikovao je domoljubnu paradigmu mnogih intelektualaca koji su u vrijeme Hrvatskog proljeća pronašli nadahnuće u njegovim književnim djelima. – dr. sc. Ante Žužul

Čitanje Krležina antiratnoga dnevnika Davni dani (koji se odnosi na razdoblje 1914. – 1921./1922.) odgovara na pitanje zbog čega je on često isticao kako su na njega najviše utjecala tri rata – Prvi i Drugi balkanski rat 1912. i 1913. te Veliki rat (Prvi svjetski rat). Taj biografski i povijesni kontekst polazište je prvoga dnevničkog zapisa koji je zapravo fragment Krležine drame/legende Saloma, pri čemu Saloma postaje medij autorove refleksije. U tom se smislu može govoriti o postupku koji podsjeća na Flaubertovu poznatu identifikacijsku formulu »Madame Bovary, c’est moi«. Krležina implicitna gesta »Saloma, to sam ja!« potvrđuje da Davni dani, kao knjiga kriza, nisu tek autobiografska kronika nego tekstualni prostor u kojemu biografska trauma postaje ishodištem estetske i egzistencijalne samointerpretacije u doba Velikoga rata.

Zašto danas, u doba posredničkih ratova, čitati Davne dane?

Da, svatko bi trebao pročitati Krležine Davne dane zbog najmanje dvaju razloga. Prvo, zato što su oni svojevrstan inkubator cjelokupna Krležina književnog opusa – stranice na kojima začinje teme, motive, ideje i proturječja što će ih poslije razvijati u svojim djelima. Iako su Davni dani naknadno završno redigirani 1950-ih godina, a prvi put objavljeni 1956., u njima je sačuvan biogram i sociogram ključnog razdoblja autorova života obilježena ratom i preispitivanjem svijeta koji se raspada. Dakle, svaki ozbiljan razgovor o Krleži mora započeti Davnim danima, njegovim antiratnim dnevnikom iz Prvoga svjetskog rata koji obuhvaća razdoblje od 1914. do 1921./1922. godine, a počeo ga je voditi u 21. godini života.

Drugo, u doba suvremenih posredničkih ratova Davni dani podsjećaju nas da su ratovi ozakonjeni oblik nasilja, pod okriljem Države i Crkve, ali njihovu cijenu uvijek plaćaju konkretni životi.

Krležin antiratni dnevnik upozorava na to da rat nije moguće razumjeti samo iz perspektive vojnih strategija i geopolitičkih karata nego i iz iskustva onih čiji se životi, tijela i budućnosti podvrgavaju logici tuđih interesa. Topovsko meso žrtvovanih domobrana i njihove udovice Krleža arhetipski u povijesti ratova i klanja određuje našim Odisejadama i Penelopijadama. Sustavno pokazuje »kiničku« strategiju kako je moguće pljuvati iz perspektive odozdo prema gore baš kao što to čini njegov Petrica Kerempuh i pridruženi mu galženjaci – regrutirani domobrani.

Čitati Krležu danas znači oduprijeti se jeziku koji rat normalizira, smrt pretvara u statistiku, a povijesne katastrofe u navodno neizbježne epizode političkog napretka. Posebno je snažno to što Krleža u tom procesu ne vjeruje velikim nacionalnim i ratničkim pričama.