Balada o sretnoj osobi

Zuzi, glavna junakinja Balade o sretnoj osobi dvadesetdevetogodišnja je djevojka s Downovim sindromom koju su roditelji na jednom otoku držali zatvorenu skoro dvadeset pet godina, u maloj kući, praktički u centru grada. Gotovo nitko nije znao za nju, tek poslije smrti oca majka prvi put izlazi s njom na rivu. Uz nju, druga heroina romana je zagrebačka defektologinja koja ima kuću na otoku i koja će, nakon smrti majke, posvojiti Zuzi u vrlo dramatičnim okolnostima. Usprkos tome što je to čin ozbiljnog altruizma, ne nailazi na odobravanje okoline, nego na optužbe i sumnju u njene motive, a Zuzi pak na netrpeljivost i grubost, pa je taj sudar s vanjskim svijetom vrlo izazovan i traumatičan. Zuzi o svemu tome piše u svojim pjesmama, u roman je ubačena gotovo čitava zbirka pjesama koja čitatelju omogućuje pogled iz njene perspektive: od odrastanja u izolaciji, do neočekivanog izlaska u život i među ljude. Zapravo, ta je zbirka lirski dnevnik onoga što joj se dogodilo u životu. Ferić je napisao kompleksnu i intrigantnu priču, ne samo o osobi s posebnim potrebama i otočkoj izoliranosti nego ponovo i o širem društvenom kontekstu bez kojeg nije moguće sagledati život njegove junakinje. Pa ako je u dosadašnjim knjigama često tematizirao smrt i nesreću, zlobu sudbine, ali i zloću ljudi, a toga ne nedostaje i ovdje, u ovom je romanu ipak u prvom planu ono što dosad nije često bila Ferićeva tema: dobrota i požrtvovnost. Potresan i katarzičan roman.