U Živu česmu uvrštene su pjesme iz autorovih pjesničkih zbirki Zlatna grana (1952.), Pod ravnodušnim zvijezdama (1953.), Obećanja žute zore (1956.), Snijeg i crna ptica (1964.), Prah zemaljski (1974.), ciklusa pjesama Nove pjesme iz izbora Ruke pune mošta(1977.), Nepovrat (1984.) i Pjesme iz tišine (1984.). Izbor iz proze sadržava: Ponoćne prikaze (1985.) te priče Kapetan u vrtu (1985.), Godina u pamćenju (1990.) i Majmun (1994.). O pjesništvu Nikole Milićević pišu Ante Žužul (u predgovoru), te akademik Dubravko Jelčić i Vinko Brešić. IZ POGOVORA VINKA BREŠIĆA Zvečanje i Zagreb duhovna su kolijevka Nikole Milićevića (1922. – 1999.), pjesnika, pripovjedača, esejista i prevoditelja, kroatista i hispanista. Odan vlastitome načelu o vezanosti prošlosti i sadašnjosti, povijesti i modernosti, Milićević se inspirirao pučkom tradicijom, klasičnom kulturom i romanskim pjesnicima. Tematsko mu je ishodište zavičaj i starina, odnosno onaj duboki osjećaj iskonske i tajanstvene veze s korijenima,tj. s rodnom grudom, jezikom i dalekim predcima. Njegove prve zbirke nostalgično su evociranje mediteranskoga prostora i elegično prisjećanje na djetinjstvo i zavičajnu Arkadiju rodnih Poljica, na ljude toga kraja, na mukotrpan život i sudbinu. Impresije imeditacije postupno će bivati prožete novim iskustvima i pretakati se u sentencije izrečene najčešće odmjerenim, ritmički skladno i čvrsto komponiranim slobodnim stihom koji grafički priziva sličnost s mosorskim grebenima. IZ POGOVORA DUBRAVKA JELČIĆA Tišina i smirenost, pribranost i kontemplacija – to su duhovni izvori, bistra vrela Milićevićeva pjesništva. Nastavljao je tradiciju, ali ne kao slijepi sljedbenik, još manje kao oponašatelj, nego kao njezin kreativni (do)graditelj.