– Zašto se smiješ? – vikne Zec. – Jer sam sretan! Sretan-sretan-sretan! – odvrati Djetlić i počne opet udarati o drvo. DUM! DUM! DUM! – Baš lijepo. – reče Medvjedica. – Nismo još nikada imali djetlića u ovoj dolini. – LIJEPO?! Tako je bučan i tako sretan da me to izluđuje. – reče Zec. Drugi nastavak veselih romančića o Zecu i Medvjedici donosi nam priču u kojoj se njih dvoje bude iz zimskog sna. Nakon što je prespavao kod Medvjedice, Zec odlazi u svoju rupu i ondje zatiče sporu i vrlo staru kornjaču koja svaki čas zaspi. Na drvetu se pojavljuje djetlić, a mrzovoljni bi ga se Zec najradije riješio. Medvjedica se uspne uz stablo i popriča s Djetlićem pa zaključi da bi i Zec trebao upoznati Djetlića i pogledati prekrasnu prirodu koja ih okružuje pa da će promijeniti perspektivu. No Zec se boji visine pa ga Medvjedica ponese gore. I zaista, Zec se odluči ne uzrujavati. No to i nije baš tako lako postići.