Jugoslavija je bila najneuspješnija europska država 20. stoljeća. Nema države u Europi koja je u sedamdesetak godina postojanja, od prosinca 1918. do siječnja 1992., dva puta nastala i dva se puta raspala u morima krvi svojih stanovnika — u svjetskim, međudržavnim i građanskim ratovima svojih "južnoslavenskih plemena" i svojih "bratskih naroda i narodnosti". Prva je Jugoslavija trajala nepune 22, a druga nepunih 47 godina — zajedno su opstale manje od prosječnoga životnog vijeka europskih građana. Isprobani su svi ekonomski i politički aranžmani da se ta država očuva: bila je kapitalistička i socijalistička, monarhijska i republikanska, unitaristička i federalistička, pluralistička i monistička, kraljeva desničarska i maršalova ljevičarska diktatura. Bila je na Zapadu i Istoku, neopredijeljena i nesvrstana. Ništa nije pomoglo.

Lijevi akademski, politički, kulturni i medijski tabor pokazuje začuđujuću otpornost i ravnodušnost na spoznaje inozemnih znanstvenih istraživača ratnih i poslijeratnih masovnih zločina jugoslavenske vlasti, agresivne jugoslavenske vanjske politike prema susjednim državama u poslijeratnim godinama, protusemitskoga karaktera pokreta nesvrstanih zemalja u kojemu je Jugoslavija imala važnu ili čak ključnu ulogu, autokratske prirode gotovo svih njegovih članica zbog koje su postale poprištima političkoga nasilja najgorih vrsta, uključujući "poslijekolonijalne genocide", dramatičnih oblika gušenja ljudskih i građanskih prava i sloboda u zemlji, represivnih politika režima, nevjerojatnih razmjera kulta ličnosti. Jedan od izraza političkoga mitologiziranja Jugoslavije čine i postjugoslavenske studije kao izrazi nastojanja da se očuvaju ime i sjećanje na bivšu državu i da se, štoviše, s njome postupa kao s političkom i kulturnom činjenicom.