Priče o cipelama i lusterima, očevima i skrbnicima, vlakovima i knjigama, strahovima i sanjarenjima, kućama i domovima – godinama intrigiraju književne teoretičare i zadobivaju ljubav šireg čitateljstva. Dok prvi pokušavaju odgovoriti na pitanja vezana uz model autobiografije u kojem autorica izmišlja događaje, ali pri tome se ne odriče imena stvarnih osoba, drugi se uopće ne zamaraju što je u knjizi istina, a što laž. Oni znaju da su se sve priče ionako nekada nekome dogodile. Autorica snagom svoje uvjerljivosti briše granice između zbilje i fikcije.