U novoj knjizi proznih zapisa Irena Matijašević kombinira ljubavni govor i vrstu introspektivne bajke. Čim nas uvjeri da smo svjedoci razlaganja ljubavnog odnosa usidrenog u realističko pripovijedanje, najednom propadamo, s Alicom, redovnicima i drugim zagonetnim likovima, u obrnuti svijet lirske fantazije. Od fragmenata ljubavnog govora, esejističkih i komentatorskih umetaka, metatekstualnih eskursa o tome što je lik, autor, pripovijedanje, ispleće se cjelovita pripovijest o biću u svijetu i vremenu, o slobodi, o ljubavi, o ljepoti, o starenju, o smislu, o stvaranju.

Autoričina je saveznica noć – ne samo kao vrijeme pisanja i osluškivanja nego i kao plodonosna tama u kojoj sve što je razdvojeno ponovno zacijeli. Taj proces zacjeljivanja događa se upravo i jedino u pismu. Noć i more, provodni motivi koji stoje za slobodu i (raz)stvaralačku moć, u konačnici, u ovoj knjizi razlažu Zakon, pa onaj koji je odvojio poeziju od proze. U čitavom svom opusu, pa tako i u Zapisima ribljeg repa, Irena Matijašević, strpljivo i uporno, rašiva tu granicu. Ana Brnardić

Irena Matijašević ovim tekstom protresa – i baca naglavačke, mnoge naše ustaljene poglede, vrijednosti, težnje, shvaćanja… Što znači voljeti i biti voljen? Što znači imati sretan život? Što znače vrijednosti koje nam priskrbljuje materijalan svijet? Što znače sve naše uloge u tom svijetu, svi uspjesi koje si tim ulogama priskrbljujemo?
Što znači biti uspješan pisac? Što znači biti normalan, imati sređen život? Gdje je točka granice, točka mjere i ravnoteže, gdje točka sigurnosti i postojanosti za koju se možemo uhvatiti, i što ako nam ona u jednome času isklizne iz ruku?
Autoričino književno djelo na poetičan, slobodan način, koji nerijetko bilježi svoje visoke trenutke, pokazuje nestalnost mnogih naših uvjerenja. Tatjana Gromača