Kada nalegne magla, kada padne mrak, kada se čuje turiranje motora, tada se u svaku kuću na rubu sela, u svaki zaselak i svaki stan polako uvlači jeza. Tada majke skrivaju svoju djecu, djevojke drhte – neke od straha, druge od uzbuđenja. I sasvim je svejedno je li vrijeme rata ili poraća, je li vrijeme svetkovina ili tugovanja, jer sve junakinje i junaci novih pripovjedaka Magdalene Blažević obilježeni su svojim porijeklom, usudom i nečim nedokučivim što im ne dozvoljava da izmaknu svojoj sudbini čak i kada za time žude i svim svojim bićem nastoje to učiniti.

Vučja kuća i druge proze pripovijeda o Bosni, o ženama i njihovim sudbinama, o ratnim zločinima, o lažnim herojima, ali nadasve o djevojkama i ženama koje se kako znaju i umiju suočavaju sa svojim demonima u vidu svojih bližnjih. Sve priče, i one kratke, gotovo mikropriče, i one duže, odlikuju jasnoća jezika, precizne i ubojite metafore te liričnost koja je u kontrastu s temama. Magdalena Blažević kao i u svim svojim dosadašnjim knjigama iznimno poetski rastvara i dekonstruira mitove o pitoresknim selima i divnoj prirodi istodobno ispisujući mračnu stranu ljudske duše. Vučja kuća i druge proze zahtijeva polagano čitanje jer sve najvrednije nalazi se u malome, a Magdalena Blažević filigranska je majstorica riječi koja pred nas iznosi najteže, najljepše i najeksplozivnije emocije i tjera nas da o njima dugo razmišljamo.