Ovo je roman o djetetu, djevojčici, djevojci i ženi, majci, supruzi, kćeri i unuci, prijateljici, susjedi, radnici i građanki koje dijele jedno srce – Antigonino / Antičino. Sigurnim altom bez falseta i podrhtavanja ona pripovijeda o toplini koju obitelj daje ili uskraćuje, o materinjskome jeziku kao stranome, o tome da stanište bračne ljubavi nije samo ognjište nego i poprište. Ovo je roman o prvome i posljednjemu udahu koji se čita u dahu. Roman koji dokazuje da je svaki život zaslužio roman. I da je smijeh drevni lijek bez kojega bi plač bio usamljen, a svako dnevica sakata. “Roman Ivane Lovrić Jović Vidi kako Lokrum pere zube kronisterija je autoričina odrastanja, odnosno života s ocem i bez njega. Otac je stožerni lik ovoga dobro komponiranog teksta u kojemu epistularni dio djeluje kao fikcija, a onaj faktografski povremeno dobiva fikcionalni karakter. Otac je temelj Ivanina svijeta, zrcalo u kojemu ona sebi otkriva višestruke slojeve svoga bića, slijedi tok svijesti silovitog narativnog subjekta. Otac je dubok bunar u koji ona baca kamenčiće svojih sjećanja čekajući da se voda smiri pa da ugleda u njoj svoje lice iznenađena susretom sa samom sobom. Roman je pisan pitko s vještim pomacima i razmještajem vremena zbivanja, a otac ima u njemu mjesto otoka. Za Lokrum koji pere zube morskom pjenom bio je profesionalno vezan: s morem na prvom, sa ženama na drugom, a s književnošću na trećem mjestu, prepuštajući kćeri da se sve vrijeme bori za jedno od njih. Osvježenje u novoj hrvatskoj prozi ženskog okusa!” —akademik Luko Paljetak