Utemeljena na autorovim arhivskim istraživanjima, knjiga "Vatra u vatri" Michaela Martensa (1973) prva je cjelovita biografija Ive Andrića, književnika koji je bio i izravnim svjedokom ključnih događaja jugoslavenske i europske povijesti 20. stoljeća. Nastojeći rasvijetliti različite izvanknjiževne pojave, koje se ustrajno javljaju kao polazišta u tumačenjima Andrićevog djela, a tiču se nacionalno-kulturnih te društveno-političkih prilika, kako u doba kad nastaje, tako i danas, Martens najviše pažnje posvećuje rekonstrukciji razdoblja Andrićeve diplomatske službe u Berlinu pred Drugi svjetski rat te lokalnih i šire europskih političkih okolnosti u kojima mu je 1961. dodijeljena Nobelova nagrada, narativno povezujući te dvije vremenski udaljene i značenjski disparatne epizode u smislenu – iako nipošto konačnu, ni jedinu moguću – interpretativnu konstrukciju.