Uzgon Drage Štambuka u gotovo svemu nastavak je poezije kakvu je pisao u Theurgiji (biblioteka Rukovet, Školska knjiga, 2017.). No novost su mnoge iranske referencije i motivi – kao i dosad one indijske, egipatske, japanske i brazilske – koje pjesnik uključuje u slikovitu vrevu svojih kulturnih isprepletanja i civilizacijskoga nomadizma koje pak uvijek na neki način »sravnjuje« s hrvatskim motivima. Spomenutu motivsku vrevu i diskurzivnu razbarušenost Štambuk pak nastoji ukrotiti čvršćom, pa i hotimice standardiziranom formom, ujedinjujući u Theurgiji četiri zbirke pjesama s po osamdeset pjesama u prozi, a u Uzgonu to isto čini s četiri ciklusa – Čemer gora, Mare Mortuum, Refugium i Damavand. Drago Štambuk stvorio je uspjelu i vrlo vrijednu poeziju. Ona ujedinjuje krajnju sadržajnu i izraznu raznovrsnost, koja – istodobno – detaljizira i konkretizira »velike priče« – o Bogu, domovini, narodu, obitelji, zavičaju – kako one ne bi ostale neuvremenjene i apstraktne. Štambuk je time i duboko unutar svojega poetskog i ljudskog vremena, i visoko iznad njega. Suvremen kaotični i apokaliptični svijet i heterogeno pjesništvo nadilazi duhovnim »uzgonom« i nadom u civilizacijsku i poetsku preobrazbu. O autoru: Drago Štambuk rođen je 20. rujna 1950. na otoku Braču. Specijalizirao je internu medicinu (1977. – 1981.), te subspecijalizirao gastroenterologiju i hepatologiju (1981. – 1983.), sve s odlikom, u Kliničkom bolničkom centru u Zagrebu. Od 6. studenoga 1983. do konca 1994. živio je i radio u Londonu gdje se bavio znanstvenim i kliničkim istraživanjem. Od 1991. opunomoćeni je predstavnik Republike Hrvatske u Velikoj Britaniji, od 1995. veleposlanik je RH u Indiji i Šri Lanki, a od 1998. – 2000. u Egiptu i većem broju arapskih zemalja (Sudan, Jordan, Kuvajt, Libanon, Katar, Jemen). Na Harvardskom je sveučilištu od 2001. do 2002. gdje se bavio etikom u međunarodnim odnosima i temom općeg dobra, kada postaje i harvardski doživotni Fellow. Veleposlanik je Republike Hrvatske u Japanu i u Republici Koreji od 4. studenoga 2005. do 31. prosinca 2010, a od 14. travnja 2011. veleposlanik je Republike Hrvatske u Brazilu (Venezueli, Kolumbiji, Trinidad-Tobagu). Prve pjesme tiskao je 1973. u splitskom časopisu »Vidik«. Član je Hrvatskog liječničkog zbora od 1975., Društva hrvatskih književnika od 1978., General Medical Councila od 1984., engleskoga PEN-a od 1985., hrvatskoga PEN-a od 1986. i prvi počasni doživotni član japanskoga PEN-a od 2008. Napisao je brojne knjige pjesama te stekao mnoštvo priznanja. Školska knjiga izdala mu je dvije zbirke pjesama, Croatiam aeternam (1996.) i Theurgiu (2017.). Preveo je i Domotužje Hermanna Hessea za Školsku knjigu koje je izdano 2020. godine.