Već i naslovna sintagma treće knjige Umijećem do umjetnosti – eseji o prozi i poeziji upozorava na igru riječi, koje zvuče slično a, zapravo, znače različito, moglo bi se čak reći i – suprotno. U nizu književnoteorijskih knjiga akdemika Pavletića ova najdosljednije prati trag njegovih prvih, mladenačkih istraživanja ekspliciranih u knjizi Kako su stvarali književnici, objavljenoj također u Školskoj knjizi 1956. Njegovo tadašnje istraživanje stvaralačkog procesa pojedinih pisaca nužno je dodirivalo i temu ove posljednje Pavletićeve knjige, temu odnosa umješnosti i umjetnosti. Čime se u ovoj knjizi autor bavi? Kao odgovor na to pitanje mogu poslužiti teme nekih poglavlja, u kojima se govori, primjerice, o znakovitoj životnosti i životnoj znakovitosti lica u književnosti, o čaru imena i njihovoj funkciji, o semantizaciji akustičke slike i dr. Ovakva je knjiga mogla nastati samo kao plod žive, dinamične i neumorne istraživačke svijesti, permanentne intelektualne radoznalosti i duhovnesvježine, bez kojih ne bi bilo ni stvaralačkog nemira, što je Pavletića tjerao da neprekidno sve dublje ulazi u tajne umjetničke kreativnosti, da traži i otkriva nove mogućnosti književnog izraza i kritičko - teorijskog tumačenja pojedinačnih književnih djela i književnosti u cjelini.