Triptih o moru – O strahu, zaboravu i o radosti Slobodana Novaka sadržava tri lirske proze – Neman, Da sjednemo? i Buđenje uz večernja zvona. Nepokorena lirska narav Slobodana Novaka, ma koliko potiskivana životnom prozom i egzistencijalnom dramatičnošću, uvijek će izroniti na površinu. Pa tako i u ovom najnovijem nevelikom literarnom triptihu, nastalom epiloški u odnosu prema impresivnim sabranim djelima, upravo uranjanje u more i dodir sa zavičajnim ambijentom izaziva emotivne reakcije što ih na prvi pogled ne možemo nazvati drukčije nego lirskima. Naime, riječ je o intimnom, osobnom, introspektivnom doživljaju, o pravom zagrljaju s bliskom okolinom i prisnom atmosferom znane uvale, o snažnoj obuzetosti fizičkim i afektivnim svojstvima viđena, slušnog i opipljiva okoliša. Uranjajući u more, lirski se subjekt doista ukorjenjuje u iskonski i ishodišni element, u sveopće počelo i individualno izvorište, a nadahnuti pisac to uspijeva izraziti intenzivnim sinestezijskim obuhvatom aktivirajući sva raspoloživa čula i uspješno imenujući razne sastojke primljenih pobuda, a još uspješnije ritmizirajući složenu cjelinu povlaštenoga trenutka te neodoljivo evocirajući fenomen plutanja na morskoj površini. Nevelikom lirsko-meditativnom trilogijom Slobodan Novak je, služeći se marinističkom slikovitošću, implicitno dodirnuo moralističke žice, poetsku evokaciju zavičaja protkao pitanjima dramskog intenziteta (dijaloške uvjerljivosti) i protegama narativnog fakticiteta (autobiografskog pokrića) ostvarujući iznimno zrelo i zaokruženo djelo.