Vlatko Pavletić je u hrvatskoj kritici i znanosti o književnosti prvi upozorio na epifaniju, uočio njezinu zastupljenost i važnost njezine uloge u percepciji književnog djela. Teorijsko utemeljenje Pavletić pronalazi u filozofskoj misli Edmunda Husserla, osnivača fenomenološke škole, koji se zalagao za to da predmete oslobodimo stoljetnih nakupina, da ih očistimo od svega što smo im našim razmišljanjima sami dodali, a sve to s jednim jedinim ciljem: da bi nam se stvari o kojima govorimo objavile u svojoj čistoj opstojnosti ili, drugim riječima, da bismo spoznali predmete onakvima kakvi jesu, približavajući se tako njihovoj biti. To je ono što nedvojbeno postoji, ali što ne možemo spoznati, jer nam se pojavljuje u oblicima koji im nisu svojstveni. Ali ako to nešto ne možemo spoznati racionalno, možemo mu se možda makar samo malo približiti intuitivno, sugestivnom pjesničkom, umjetničkom riječju. Važnost je ove knjige višestruka. Ponajprije, ona je dosad najsustavnija i najpouzdanija poetika epifanija u hrvatskoj znanstvenoj književnoteorijskoj literaturi. Zavidnom pronicavošću autor u ovoj knjizi istražuje epifanijske trenutke u književnim djelima, trenutke gotovo neuhvatljive, najskrivenije, najtananije i najprolaznije od svih trenutaka i u životu i u umjetnosti. Traga za njima u mnogim više ili manje poznatim djelima svjetskih i hrvatskih književnih velikana, nalazeći ih na stranicama Dostojevskoga, Joycea, Prousta, Cesarića, Marinkovića, Božića, Kaleba, Krleže... Izvornost Pavletićeva djela očituje se u autorovim prosudbama da je epifanija, trenutak objave koji iznenada bljesne nakon što smo na slične trenutke toliko puta možda ostali slijepi, dostupna samo duhovnom oku i da je može intenzivno doživjeti samo hipersenzibilni i senzibilizirani primatelj, dakle receptor umjetnik, koji se osjetilnim putem i vlastitim iskustvom približava duhovnome i univerzalnome. (Iz predgovora Dubravka Jelčića)