Autobiografski roman u kojem spisateljica opisuje svoje odrastanje u ratom zahvaćenom rodnom Karlovcu. Roman je napisala sa šesnaest godina u vlažnim prostorijama atomskoga skloništa za vrijeme Domovinskoga rata u Hrvatskoj. Iskreno, djetinje, dramatično štivo teče bez zapinjanja i bez mržnje iz priče trinaestogodišnje djevojčice Bojane koja se na svoj trinaesti rođendana s pravom pita tko joj je oduzeo pravo na sreću. A počelo je na kraju školske godine, 1991., kada je sva sretna otišla baki na selo. No u selu nije bilo kao prije. Ljudi su bili zamišljeni i tužni, što je osjećala u njihovim pokretima, razgovoru, kretnjama. I bakin osmijeh je bio drugačiji. Nije joj bilo ništa jasno. Čak i onda kada je vidjela ljude u uniformi kako se noću šuljaju oko kuće. Bojana se poslije praznika vraća u grad u koji se uvuklo sivilo, strah. Sve češće nestaje struje, čuju se pucnji koji će prerasti u eksplozije praćene sirenama. Ljude je zahvatila panika, ludilo... i život se seli u skloništa. U skloništu se nižu strahovanja i nade, plač i osmjesi, rođendani, slavlja za Božić i Novu godinu, prvi pozivi za ples... I tako četiri godine... Nije malo izgubiti djetinjstvo, ali u čovjeku je neizreciva snaga da preživi i da se raduje novom danu. Ilustracije: Matija Pisačić