Medo, začitan i sit, provodi dane sam. Znatiželjna ptica s visoke ga grane gleda oduševljeno i rado. No njeno nametljivo promatranje medi nije drago jer mu ptičji kljun djeluje tako oholo i drsko. Jednoga dana rastuženom medi nije ni do čega. Njegovu bezvoljnost i tmurnost žalosnog lica primijeti upravo ptica. Kljun i njuška sučelice se susreću i u oku ptice medo promotri vlastiti odraz. U suosjećajnosti ptičjeg pogleda on prepoznaje ljepotu. Neopterećen predrasudom i površnošću pronalazi onog koji jedini jamči istinsku radost – pravog prijatelja.