Traženje ogledala, druga zbirka priča Ozrena Majerića, na neki način nastavlja tamo gdje je prva (Skriveno, 2023.) stala. Ono što su bili fotoaparat i zumirani kadar u kojem skriveno postaje razotkriveno, ovdje je razlomljeno ogledalo, pa odraz postaje nedefiniran i rastrgan. U Majerićevim je pričama naglasak uvijek na portretiranju karaktera i međuljudskih odnosa; njegovi likovi – bili oni na putovanju u Indiji ili u vlastitoj sobi – pokušavaju pobjeći od sebe, ponekad se praveći lažno ravnodušnima, ponekad ne pristajući odrasti do kraja ili se gubeći u vlastitim strahovima i paranojama. Zato su to priče o onim najosjetljivijim odnosima ili – ako ćemo konkretnije – priče o muškarcima koji dijele istu zaručnicu, trudnicama koje skrivaju trudnoću od vlastitih roditelja, dječacima koji zaključavaju vrata i odgađaju suočavanje s najgorim, ukletim kućama, bizarnim snovima, krizi srednjih godina, biznismenima i umjetnicima, dostavljačima i susjedama, prodavačicama i samoubojicama, očevima i sinovima…

Kao i uvijek kod Majerića, punokrvni i živi likovi u svakodnevnim i manje svakodnevnim situacijama kreću se između balansiranja i gubitka ravnoteže, a priče precizno i ponekad bolno zasijecaju u svakodnevicu, pronalazeći tamo mnogo nereda, ali onog vrijednog i bitnog koji ponekad jednostavno na prepoznajemo jer je ogledalo razlomljeno. Pokušaj je to i da se vlastiti odraz spozna i vidi u drugome, jer čovjek je čovjeku ogledalo i treba ga pokušati pronaći, u varljivoj nadi da će odraz tamo možda biti ljepši. Jer i razlomljena slika više je nego kada slike uopće nema.
Jagna Pogačnik