Škifić je pjesnik koji ne izmišlja, ne ide u narnije i međuzemlja da bi nam rekao što nas ide. On sa strašću mislećeg istraživača osjeća i promišlja, prosuđuje i registrira zbilju u koju je ukorijenjen, kako sam kaže u jednoj od svojih najboljih pjesama, od iskona. Nije on pao sa zvijezde, on je „proizvod“ svih prije njega. Iz njegovih filozofijsko-pjesničkih promišljanja, podijeljenih u zaokružene cikluse, izlaze ponekad smireni, ali češće jetki i kratki uvidi, koji na nas djeluju poput epistemološkog metka. I mi ostajemo pogođeni i zamišljeni. Zato s pravom konstatiramo da bi neki Škifićevi stihovi mogli sjajno funkcionirati u okrilju noći nespretno ispisani plavim ili crvenim sprejem na zidovima, vani, kao grafiti. I to splitski, zna se, najbolji grafiti na svijetu. Filozofski i pjesnički zaokupljen fenomenom opozicije pojedinca i okoline, on pruža strateški uobličen otpor jedinim jakim oruđem na raspolaganju – pisanjem. Jer duboka je i plemenita istina ono što svjedoči u jednoj pjesmi: Ako nemamo glasa, nema nas više. – Dorta Jagić, urednica knjige Tramontana