Na početku romana To je Ales Signe vidi sebe kako prije dvadeset godina stoji pored prozora i čeka svog supruga Alesa, koji je isplovio na otvoreno more i više se nikada nije vratio. Signe živi u maloj kući iznad fjorda, leži na klupi, gleda u strop, ponekad u prozor, i sjeća se kako je Ales postajao sve tiši i čudniji prije nego što je zauvijek nestao.

Njezina čežnja za mužem povremeno klizne u vizije i Signe „vidi” kroz prazno i bolno sjećanje Alesa i pretke koji su prije živjeli u istoj kući. Pričajući iz više različitih perspektiva, Fosse u romanu To je Ales ne mari za kronologiju. Gotovo neprekinut u svom narativnom stilu, govori poput glasa iz podsvijesti koji ne želi proniknuti u ljudske tajne, već traga za autentičnim ljudskim iskustvima. Svi ti trenuci u vremenu u ovoj halucinantnoj prozi nastanjuju isti prostor: duhovi prošlosti sudaraju se sa slikama iz snova, s iskustvom žalovanja i smrti, sjećanjima koja se stapaju u vremenu, u dugoj molitvi o nedokučivosti ljudske sudbine.

Stoga se ova knjiga i čita kao meditacija ili spoznaja u kojoj pisac želi oslikati osjećaje, stvoriti unutarnje slike i raspoloženja daleko od uobičajenih književnih klišeja. Riječ je, dakle, o knjizi u najboljoj tradiciji velikih književnih meditacija o braku, ljubavi, smrti i ljudskoj sudbini.

Prijevod: Vesna Salomonsen