Tin Ujević (1891. – 1955.) bio je pjesnik i patnik, boem i erudit. Nemirna duha lutao je domovinom i svijetom, od rodnog Vrgorca, preko Imotskog, Splita i Brača, do Zagreba, Beograda, Sarajeva i Pariza, pri čemu su mu knjižnice i kavane bile najčešće utočišta. Mladenački politički aktivizam ubrzo je odbacio povlačenjem u sebe, predavši se najveći dio života lutanju i pisanju. Iako nije imao formalno akademsko obrazovanje, bio je jedan od najvećih hrvatskih književnih erudita. Danas je najpoznatiji po svojim pjesama, pogotovo onima iz prvih dviju zbirki Lelek sebra i Kolajna, no antologijske pjesme nalaze se i u preostalim trima zbirkama koje je za života objavio, Auto na korzu,Ojađeno zvono i Žedan kamen na studencu, dok su neke ostale rasute po časopisima ili u rukopisima. U antologiju hrvatske književnosti svakako bi trebalo uvrstiti i neke njegove prozne autobiografske i slične zapise i eseje, a pisao je i kritike, polemike, putopise i publicističke članke. Zapažen je i njegov obiman prevodilački rad s više jezika. Tin Ujević jedan je od najvažnijih hrvatskih pisaca te jedan od najvećih hrvatskih književnih boema i erudita.