Ne postoji tolika svakodnevna otvorenost koja bi pjesničke kozmike Gordane Benić mogla upiti na prvi dah. One zahtijevaju promjenu perspektive, napuštanje tla, jezika, naviklosti na poeziju. Zahtijevaju i novi dah, zamalo toliko novo poimanje da su potrebne pripreme, kucanje na vrata, meditativno uranjanje, silaženje i uzgon. Ali onda slijedi zapanjenost, let. Iz uobičajenog stanja gotovo nesvjesno prelazimo u stanje živopisne pažnje i ultrasenzibilne percepcije.

Pjesnikinja pritom susreće druge putnike, umjetnike, pjesnike, mističarke, astrofizičarke, uvodi nas u tumačenje Rimbauda. I pritom se tekst neprekidno sklada, nema predaha, baš kao što se svemir širi, tako se šire i pluća novog pjesničkog univerzuma. Pri tome ne prestajemo misliti na oblik poeme u kojoj je izvedeno ovo izvanredno poetsko djelo; poema je u slučaju Svemirskih cipela dosegla posve novu vrstu otvaranja i slobode. Kada u potpunosti ulazimo u svijet poeme, ona se pretvara u nešto nepredvidivo.

Poezija se sklada kao nadnaravno iskustvo, poetska fuga odvija se bez zastajanja, a „poglavlja” su samo u funkciji glazbene stanke, nakon koje se nastavlja pjesnička ekstaza. — Ana Brnardić