Smrt je i dalje tabu tema zapadne civilizacije. Imamo svijest o njoj, ali ne i alate kako se nositi sa smrtnošću u zadanim životnim trenucima. U današnje vrijeme prevladava strah, izbjegavanje teme smrti, sve dok se ona ne dogodi – a onda nastupa užas ili pak posvemašnja ravnodušnost, ravna crta, šutnja. Pitanje smrti nije samo spekulativno, nego je i krajnje praktično. Kako se pojedinac odnosi prema smrti kada je nejasno daleka, ili kada se neizostavno približava, koliko je naše znanje a koliko neznanje o nastupanju smrti? Kakva je komunikacija između onih koji odlaze i onih koje ostaju, kako se prema smrti odnosi suvremena medicina, mediji, kakva je uloga psihologije i psihoterapije? Susret sa smrću, rastanak onih koji odlaze i onih koji ostaju nije moguće izbjeći. Teži se pomirenju umirućih s onima koji ostaju, nastoji se zahvatiti tananu nit prijelaza života u smrt, pa čak i ubrzati dolazak smrti namjernom asistencijom sa strane (eutanazija, asistirani suicid) kada je skroz izvjesna i praćena velikom patnjom i boli.