Republika Hrvatska spada u red modernih demokratskih država. Ona se najprije ustavotvornim aktima odredila kao takva, ratificirala je sve mjerodavne međunarodne ugovore kojima se jamče ljudska prava i slobode, te je iste zajamčila i dodatno razradila u Ustavu i brojnim zakonima. Ipak, razina zaštite ljudskih prava u Republici Hrvatskoj izrazito je niska. Na pitanja kolika je diskrepancija između normativnog i faktičnog i koji su njezini razlozi treba iznaći odgovore jer je detekcija problema jedini mehanizam koji može omogućiti njihovo rješavanje. S obzirom da su najvjerodostojniji indikatori razine zaštite ljudskih prava u određenom društvu, pa tako i stupnja demokratičnosti; postupanje sudova, sloboda izražavanja, diskriminacija, ali i način na koji se pristupa delikatnim bioetičkim pitanjima poput prekida trudnoće (pobačaja) naročito se posvećujemo analizi pravne regulative tih četiriju prava u Republici Hrvatskoj. U radu se najprije prikazuje povijesni razvoj organizacije državne vlasti u Republici Hrvatskoj da bi se ista dovela u svezu s razvojem sustava ljudskih prava. Uspoređuju se instituti i mehanizmi koji su postojali u okviru polupredsjedničkog sistema podjele vlasti s onima koji su se razvili pod okriljem parlamentarnog sustava sa svrhom utvrđivanja je li, odnosno u kojoj je mjeri, promjena pozitivno utjecala na sustav ljudskih prava. Analiziraju se poglavito ustavne, posljedično i zakonodavne promjene, s ciljem utvrđivanja u kojoj su mjeri doprinijele razvoju sustava ljudskih prava. Kriza uzrokovana pandemijom bolesti COVID-19 dodatno je istaknula već postojeće probleme u hrvatskom sustavu ljudskih prava, produbila nejednakosti među građanima, te stvorila dodatne izazove s kojima se neće biti lako izboriti. Ključni problem je gospodarska kriza koju je pandemija producirala na globalnoj razini, a koja zemlje s niskim ekonomskim standardom poput Republike Hrvatske, posebno jako pogađa, reflektirajući se na (ne)mogućnost ostvarenja brojnih ljudskih prava.