Nisu oni par koji jedno drugom završava rečenicu, ali umiju se pred drugima sporazumijevati bez mnogo riječi, što je vještina koju su stekli živeći stalno u pokretu – na cestama diljem Starog kontinenta. On samouvjereno za volanom, ona straga prvo s jednim djetetom, poslije s dvoje. U bijegu su, njegova je glava na neobjavljenoj političkoj potjernici, njezina je zadaća da mu bude bezuvjetna potpora, ali buntovnica s razlogom ponekad pukne, ne pregrize jezik. On zarađuje velik novac, on dobiva u kasinu, on sve zna o ljudima i svijetu i nesebično joj prenosi sva ta znanja. Ona misli na pjesnike koje je prevodila kao studentica, ona pati za rodnim gradom i ljudima koje je tamo ostavila, ona je svojoj djeci bez stalnog doma jedini pravi dom.

Dijelom roman ceste, dijelom priča o silom prilika raseljenima iz tzv. tranzicijskih zemalja, najvećim dijelom tekst o stjecanju samosvojnosti žene neminovno sputane brakom s dominantnim mužem. Majka joj kaže da najteže prvih dvadeset godina braka, prijateljice je pokušavaju utješiti kad se žali da živi po hotelskim sobama i ne mora čistiti, kuhati. Privremeno se skrase u Londonu, pa koliko god da je grad osvoji, bježat će, vratiti se i napokon shvatiti što doista želi, naći „svoje“ ljude i krenuti na vlastitu stradu fortunatu. Na tom putu okućit će se u Zagrebu, sama i svoja, zadovoljna jer postala je: čuvarkuća-vagabund. Na cesti sreće.