U suludom trku u kojem živimo često nemamo kada zastati da promislimo o sebi, o prošlosti, kontemplirati i uzeti si dovoljno vremena za dokolicu. U dnevničkim zapisima objedinjenima u knjizi Stolareva kći pred nama se otvara svijet Marine Vujčić – intiman, prepun razmišljanja, sjećanja, traženja vremena za sebe i bližnje. Kako sama autorica kaže: “Ovo je moj herbarij. Uberem svježu misao, nalijepim je na stranicu, obilježim datumom i zaklopim bilježnicu. Kad je sljedeći put otvorim, stara misao nije više živa, ali je sačuvana, kao osušena biljka od koje sam u ranijim danima kuhala čaj.” Knjiga sastavljena od tri cjeline – “Herbarij”, “Na Palagruži” i “Selo” – nastajala je gotovo puno desetljeće u kojem se autorici život stubokom promijenio, u kojem ona ostaje ista, a biva sasvim drugačijom. Kroz razmišljanja o knjigama koje čita, prirodi u kojoj uživa, svitanjima, mladicama graška u vlastitom vrtu ili izolaciji na udaljenom otoku Stolareva kći donosi fragmente iz života koji može biti i naš. Naime, “jedino u mislima male stvari mogu poprimiti velike razmjere, i jedino se u njima navodno velike stvari mogu smanjiti do nepostojanja”, zapisat će autorica, u čiju ćemo stvarnost vjerovati onako kako smo dosad vjerovali njezinoj fikciji. “Danas shvaćam kako se lako, čim imaš priliku, riješiti nekih gradskih navika koje zaposjedaju um. Recimo, u stvarnom svijetu mozak stalno ima zadatak znati gdje su ključevi stana a gdje auta, gdje su novčanik i mobitel, je li mobitel napunjen prije izlaska, koliko je sati. Izostanak tih briga oslobađa prostor u glavi za misli koje nemaju veze s imperativima za koje smo tužno uvježbani.”