Ovim majstorskim i iskrenim esejima autor Goran Vojnović vraća se u prošlost, u djetinjstvo, u domovinu koja više ne postoji. Ona je sada samo crtež na zemljopisnoj karti, ali njegova sjećanja, glazba, sportski i filmski junaci te poneko stablo i dalje su dio njega. To je nešto čega se ne odriče, što je dio njegova identiteta kao i jezik kojim govori. Jezik je to koji mnogi razumiju, ali nitko ga osim njega i njegove obitelji ne govori, jezik za koji ne postoji rječnik. Taj bezimeni jezik nije samo skup riječi, nego stanje duha koje postupno otkriva svoje bogatstvo kroz toplinu obiteljskih sjećanja i lucidne uvide u imaginarij zajedničke prošlosti.