Priča je počela u listopadu 1971. Slutio se krah hrvatskog proljeća, a Josip Šentija imao je razloga strahovati za svoju budućnost − bio je član Vlade hrvatskog proljeća koja će u Karađorđevu biti pometena kao nacionalistička. Nakon te političke drame, koja se još jedanput potvrdila kao »dvojnost hrvatske zbilje i hrvatske žudnje«, Krleža je kao direktor zaposlio Josipa Šentiju u tadašnjemu Jugoslavenskom leksikografskom zavodu. S obzirom na zahtjevan urednički posao u izradbi Leksikona JLZ i trećeg izdanja Opće enciklopedije, Šentija nije bio običan prolaznik kroz Krležin ured u Leksikografskom zavodu. Poslovna je suradnja ubrzo prerasla u prijateljevanje u Krležinu domu na Gvozdu. Mudri razgovori o književnosti, hrvatskoj povijesti, leksikografiji, hrvatskim zabludama, hrvatskim snovima, hrvatskoj neurotičnoj javnosti i nesmiljenoj politici, unutarnjoj i vanjskoj, koje su vodili Miroslav Krleža i Josip Šentija od listopada 1971. do sredine kolovoza 1981., u današnjemu se kulturnome i političkom kontekstu čine i te kako aktualnima i živima, i to ne samo zato što se objavljuju na 40. obljetnicu hrvatskog proljeća i 30. obljetnicu odlaska Miroslava Krleže. Štoviše, zapisi Josipa Šentije imaju snagu neupitnog svjedočanstva o vremenu mûka nad svime što je bilo i nad svime što je uslijedilo nakon Karađorđeva.