Trideset pjesama akademika Ante Stamaća (1939. – 2016.) objavljenih u poetsko-likovnoj mapu Romon jesenskih kiša podijeljene su u tri ciklusa: Okrenut istom zrcalu, Kasno doba, šapat otpala lišća i Romon jesenskih kiša. Pjesme je oslikao akademski slikar Vatroslav Kuliš, a pogovor je napisao akademik Tonko Maroević (1941. – 2020.). Romon jesenskih kiša predstavlja završnu dionicu pjesničkog djelovanja Ante Stamaća i dolazi nakon njegove posljednje za života objavljene zbirke Vrijeme, vrijeme. Dominanta tame i pustoši, rasprsnuća i truljenja karakterizirala je i inače Stamaćevu ikoniku pa nije čudno što se izričito javlja i u novom ovom kontekstu, to više znademo li da je autor stihove ispisao u dugotrajnoj i teškoj bolesti. Ali, sudbini usuprot, u pjesmama ove zbirke izrazito je mnogo i svijetlih tonova, pozitivnih vibracija, okretanja zvijezdama i nebesima, povjerenja u Božju riječ i Veliko slovo. Stamać nikada nije krio svoje kršćansko nadahnuće, a ovaj put se posebno i ostentativno poziva na objavu s neba, na susret sa Svetim Ocem, na Božji duh i na vječni zlatni spas, a konačno utječe i molitvenom obraćanju. Ne odustajući od ljubavi za vezani stih, ovom zgodom koristi sonetnu formu samo jednom, ali s naglaskom, jer ispisuje Sonetni oproštaj, koji započinje stihom: »Zbogom sad, zbogom, lelujavi svijete!« Dakle, cijela zbirka Romon jesenskih kiša i svjesno zadobiva testamentarno značenje. Zadužio je Ante Stamać i hrvatsko pjesništvo i hrvatsku kulturu.