Kad prva uzbuna za opću opasnost prekine svadbenu ceremoniju jedne od pripovjedačica u ovome romanu i kad se nakon granatiranja svila njezine vjenčanice ispara u trake za zavoje, započinje svjedočanstvo o razaranju jedne mladosti i budućnosti koje se lančano umnožava u glasove drugih mladih žena kojima su rat i sva zla koja ga prate nepovratno preusmjerili živote.

Umjesto sveg onog potencijala punokrvnog postojanja koji naslućujemo u dubokim, gotovo lirskim monolozima protagonistica, njima se nudi izostanak svake perspektive i deformiran svijet ogrezao u kriminal, urušavanje gospodarstva, korupciju i mafijaške obračune, te nepopravljive sudbine razdvojenih, prognanih i nestalih. Jedna će od pripovjedačica Ivane Sajko tražiti svog tek stečenog muža po popisima nestalih i po kafkijanskim uredima, druga će se u Rio baru anestezirati alkoholom i prolaznim ljubavnicima, treća će pisati monologe o ratu za glumice u vjenčanicama, a svu će tu polifoniju ženskih glasova gorčine, bunta i sarkazma povezati zajednička fantomska bol nedogođena života i otete mladosti.

Ivana Sajko svoj je romaneskni prvijenac Rio bar pisala deset godina nakon Oluje, a sada, gotovo dva desetljeća poslije, toliko je razloga da ga čitamo ponovno, kao opomenu i podsjetnik na jednu zakinutu generaciju i njezin ondašnji uzaludni aktivizam koji politički moćnici više nikad ne bi smjeli nesmiljeno onesposobiti u budućnosti onako kako su to učinili u našoj kolektivnoj prošlosti.