Filmska glazba prisutna je gotovo od početka javnoga prikazivanja filma, no tek je od ne tako davno postala intrigantnom i naširoko raspravljanom temom, podjednako za teoretičare filma kao i za teoretičare glazbe. Primjerice, intrigantno je pitanje kako može svojstveno djelo druge umjetnosti, drugoga medija — glazbe — kad ga se »doda« filmu postati gotovo neprimjetnim sastojkom prevladavajuće slikovnoga filma i to se shvaća tako samorazumljivo da se neprimjetnost popratne glazbe postavilo čak kao normu »dobre uporabe« filmske glazbe. No, znači li to da u filmu nema itekako primjetne glazbe? Vezano je pitanje kako uopće uspijevamo prepoznati kad je glazba popratna, dodatkom slici filma, a kad je prizorna, tj. kad ima svoj »realni« izvor u predočenim filmskim prizorima. Uz to, očigledno je uvijek popratna glazba na različite načine pridonosila doživljajnom učinku filma, ali ključno je pitanje kako to konkretno čini i postoji li neka objedinjavajuća funkcija za sve te različite uporabe popratne glazbe. Na ova pitanja, kao i na niz vezanih potpitanja i supitanja, pokušava odgovoriti ova knjiga, dajući izvorni prilog suvremenoj raspravi o filmskoj glazbi.