Knjiga Proroci i svjedoci Vladimira Lončarevića znanstveno je djelo koje donosi osam znanstvenih tekstova o hrvatskim književnicima i kulturnim radnicima od početka 20 st. do kraja sedamdesetih godina. Od toga je sedam tekstova tematski određeno pojedinim autorima (Josip Andrić, Ante Alfirević, Drago Ćepulić, Petar Grgec, Ilija Jakovljević, Ljubomir Maraković, Ferdo Rožić, Dušan Žanko), dok su dva posvećena književnopovijesnoj interpretaciji i valorizaciji S. S. Kranjčevića i M. Krleže s pozicije katoličke kritike tijekom prve polovice XX. st. Knjiga pokazuje kako se nakon pojave moderniteta (moderne i ekspresionizma), kada je estetika i estetička prosudba odvojena od metafizike i etike, u hrvatskoj kulturi razvijala kršćanka alternativa. Riječ je prije svega o Hrvatskom katoličkom pokretu, katolička alternativa razvila je vlastite programske uzorke i kritičke postulate, pri čemu nije bila posve jedinstvena, o čemu svjedoče tekstovi o književnokritičkoj recepciji Kranjčevića i Krleže. U konačnici, ona je imala za cilj duhovnu probrazbu hrvatske kulture u skladu s kršćanskim svjetonazorom, odnosno reafirmaciju kršćanskih načela u kulturnom stvaralaštvu, prije svega književnom. U tome smislu njezin nastup, djelovanje i ostvaraji značili su protutežu tada već dominantnom laicističko-sekularističkom mentalitetu, neovisno o tome bio on „građanskoga" ( liberalnog) ili „lijevoga“ postanja, budući da su oba konvergirali u otporu kršćanskoj alternativi.