U romanu o Prokletoj avliji, zlogasnom zatvoru Deposito u Carigradu, stjecištu »rasa i naroda«, mjestu u koje dolazi sve što se »svakodnevno pritvara i hapsi« (...), »po krivici ili pod sumnjom krivice«, Andrić je na samo stotinjak stranica ostvario pravo čudo pripovjedačkoga umijeća. Teško je, čak i u relacijama svjetske književnost, pronaći sličan primjer takva sklada umjetničke konstrukcije, slojevitosti značenja i bogatstva podteksta na tako suženom tekstualnom prostoru. S minimumom verbalne mase proizveo je maksimalan estetski učinak.