Poštujući načela književne teorije i specifičnost usmene književnosti, Stipe Botica dao je u svojoj Povijesti cjelovit prikaz hrvatske usmene književnosti na osnovi zapisa koji su se pojavljivali od 12. stoljeća i bili ukomponirani u pisaneknjiževne, obredne, pravne i druge spise. Posebnu je pozornost obratio na zapise iz 16. stoljeća, iz doba renesanse, te iz 17., 18. i posebice 19. stoljeća − kada se formirao korpus usmene književnosti koji se i poslije uspješno producirao u inačicama. Sve je to autor doveo u smislenu svezu i naglasio da je kontinuitet usmene književnosti evidentna činjenica koja obilježuje i hrvatsku tradicijsku kulturu i kulturu općenito. Hrvatske je zapise narodnoga blaga uspoređivao, kad je to bilo potrebno, s tekstovima drugih naroda, ponajprije slavenskih, ali se poslužio i usporedbom žanrovskih paradigmi na europskoj razini koncipirajući izgled cjelovita tijeka usmene književnosti kako se pojavljuje u usmenoknjiževnim žanrovima. Književnoteorijski utemeljeno, mnogobrojnim uvrštenim i interpretiranim primjerima dokumentirano – djelo Stipe Botice nadilazi sve što je u ovome području dosad ostvareno. Ovdje se daje potpuna, prava, sustavna, objektivna povijest usmene književnosti koja je nastala i iznimno uspješno funkcionirala u hrvatskome kulturnome krugu. Ova povijest usmene književnosti znatno pridonosi cjelini hrvatske književnosti u kojoj je usmena komponenta, posebice u starijim razdobljima, i te kako važan i nezaobilazan dio.