U ovoj se knjizi obrazlažu sustavne preoblike hrvatskoga jezika samo na jednoj razini, na fonološkoj. Riječ je, dakle, o dijakronijskoj fonologiji. Fonologija uzima glasove kao takve, ne obazirući se na način kako su proizvedeni. Za nju je bar u načelu svejedno je li riječ izgovorilo ljudsko biće složenim i usklađenim djelovanjem svojih govornih organa, ili nam ta riječ dolazi s gramofonske ploče ili iz telefonske govornice. No tako je je samo u statici pojedinačnih glasova, a u glasovnoj dinamici artikulacijska je fonetika važna i za fonologiju, jer ona podatke artilukacijske fonetike treba za tumačenje glasovnih promjena koje se zbivaju u funcioniranju jezika, a još više za objašnjavanje glasovnih razvoja, kojim se bavi historijska fonologija.