Problem autorstva i njegova tumačenja s obzirom na obrat koji su u mišljenju 20. st. generirale lingvistika i psihoanaliza važna je istraživačka tema i u hrvatskoj znanstvenoj i stručnoj zajednici. Naime, otkad je pojam znaka počeo gubiti svoju autonomiju te se počeo razumijevati ne više unutar tradicionalnih razina jezične analize, nego unutar sklopa višega reda, tj. diskursa, u komunikacijskom lancu sve je postalo konstrukt, a težište čitanja, pa i odgovornost za pročitano, prebacilo se s autora na čitatelja i njegovu sposobnost de/konstrukcije teksta kao poprišta više ili manje prikrivenih i u tekst upisanih strategija javnosti. S novih metodoloških pozicija književna se tradicija zadnjih nekoliko desetljeća počinje ukazivati u novom svjetlu, u čemu je naročit doprinos svojim istraživanjem stvaranja i oblikovanja nacionalnoga književnog kanona dala upravo Marina Protrka Štimec. Ovom knjigom ona na najbolji način pridonosi nacionalnoj znanstvenoj i akademskoj zajednici.