Autobiografski roman Vesne Marić otkriva jednostavnu i istinitu perspektivu svakog onog tko je morao napustiti svoj dom zbog toga što mu je život bio neposredno ugrožen ratnim zbivanjima. Izbjeglički put od mostarske tinejdžerke do britanske spisateljice Vesna Marić opisuje onako kako se sve to doista i odvijalo. Usprkos tjeskobi tog iskustva, ona je uspjela sagledati sve okolnosti kroz originalnu humorističnu optiku koja čini ovu knjigu posebnom.

Pred vama je temeljna knjiga emigrantske perspektive generacija zahvaćenih ratom devedesetih godina. Ovo štivo uspješno nas vodi u vrlo hrabar pothvat—u suočavanje s osobnim stanjem izmještenosti, u objektivnu usporedbu vlastitog, novog života upitne kvalitete s idealnim mjerilima uređenog društva u kojem bi svatko od nas želio živjeti, kao i u potragu za fizičkim mjestom koje bismo mogli nazvati domom, gdje bismo mogli odahnuti, zaliječiti rane i, uz uzdah olakšanja, krenuti dalje.

"Uslijedio je ručak. Nakon čega su posluženi keksi i maslac. Zatim čaj. Prava Engleska. Rekli su da se taj kraj zove “the Lake District”. Sviđa mi se the Lake District, pomislila sam. Dok smo jeli, dio naših engleskih domaćina prišao mi je i zamolio me da prevodim. Jedan od njih je obznanio: “U ovoj zemlji jako cijenimo ako ljudi kažu ‘please’ kada im nešto treba, a odgovore s ‘thank you’ kada nešto od nekoga drugog prime.” Prevela sam. “Primijetili smo da vi Bosanci baš i ne uobičavate izgovarati te riječi, možemo li vas zamoliti da se od sad ipak potrudite?” Prevela sam. Bosanci su rekli: “OK” iznenađujuće nezainteresirano. Stariji muškarac, koji je vidljivo uživao u svojim keksima i marmeladi, rekao je: “Thank you please!” i svi su prasnuli u smijeh."