U slavnom eseju Pet genija mađarski filozof Béla Hamvas tumači teoriju prema kojoj je Mađarska smještena na razmeđi pet geografsko-kulturnih predjela: Istoka, Zapada, Sjevera, Juga i Transilvanije. Svaki je od navedenih predjela osobit, ima svoj specifični duh, “genij”: prostranstva Istoka donose težnju za slobodom (od tamo su, uostalom, stigli Huni), Zapad označava društvenu progresiju i stabilnost, Sjever vezu s prirodom, Jug nosi joie de vivre, dok posebno mjesto u tom sustavu zauzima Transilvanija i njena “vrsta” – Homo Transylvanicus – koji u sebi utjelovljuje proturječne elemente ostalih arhetipova. Prema Hamvasevu tumačenju, biti Mađarom znači pronaći ravnotežu među navedenim arhetipovima: “Mađari žive i moraju živjeti od jedinstva ovih arhetipova, i za svoj život nemaju drugog izbora.” Osim što se bavi specifičnim kulturno-povijesnim prostorom, Havmas u Pet genija predstavlja razliku između mjesta i prostora, tumačeći kako je prostor ono podložno broju i mjerljivo, dok je mjesto “slika i crtež” koji postoji isključivo relacijski, u odnosu prema promatraču. “Prostor je određen formulama, dok je mjesto posljedica genija.” Pet genija važan je i pronicljiv tekst mađarskog mislioca koji će svakom čitatelju, tumačeći ono nataloženo poviješću i specifično, podastrijeti ono apstraktno, teorijsko i univerzalno mislivo. Prijevod: Kristina Peternai