Tko je imao priliku slušati Petra Gudelja gdje govori svoje pjesme, taj i bez objašnjenja zna kako je, opčinjen i prestravljen, prisustvovao manifestaciji organskoga jedinstva ličnosti, jezika-govora i teksta, i taj shvaća da je život Petrovih pjesama napapiru, u koricama knjiga – tek neka vrsta pomno zabilježenoga podsjetnika, grandiozne partiture. U tomu je njihova tragička veličina: samo najveća poezija ima sretno-prokleto svojstvo da postoji na taj način.