Denis Ćosić u svoje se tri do sada objavljene, redom nagrađene pjesničke knjige, bilo u formi pjesme u prozi ili u stihu, na različite načine bavio temama i pristupima uvelike karakterističnim za njegovu, najmlađu generaciju naših liričara. Slične preokupacije, u rasponu od hipermetaforiziranih identitarnih potraga, preko višestruko kodiranih antropoanimalnih simboličkih sustava, do u ruralni krajolik izmještenih obiteljskih povijesti i svakodnevnih mitologija, pjesnik korak dalje odvodi u Panonskoj gotici.

„Liričar“ u Ćosićevu slučaju pritom nije tek ponešto neprecizni sinonim za pjesnika općenito, već u velikoj mjeri određuje njegov senzibilitet i fokus. I kad se bavi „velikim pričama“: politikom, religijom, intimnim i kolektivnim identitetima – od čega ove u slavonske pejzaže i seosko djetinjstvo, floru i faunu duboko potopljene pjesme ne prežu – njegova je optika prvenstveno lirska. Vizualno i taktilno sudaraju se povremeno s kritičkim i analitičkim, ne ispuštajući iz vida gorivo ljubavi u svim njezinim licima – od prijateljske do najotvorenije erotske. Ćosićeva gotika sjaji odsjajem posljednjeg, tvrdoglavo živog žara na jednom zajedničkom zgarištu.