Ova autobiografska fikcija Maxa Blechera, rumunjskog pisca iz prve polovice 20. stoljeća, svojevrsni je dnevnik iz sanatorija u kojima je proveo dvadesete godine svojeg kratkog života, iznuren koštanom tuberkulozom.

U njemu pripovjedački glas posuđuje mladiću dugo vremena imobiliziranom u gipsu i u neprekidnom fizičkom bolu, koji pokušava uhvatiti posljednje trenutke svoga života koji prolaze poput “pepela što sipi kroz sito”. Kako njegove fizičke moći opadaju, bolesnikov život migrira u njegovu unutarnju svijest, u “osvijetljenu jazbinu” u kojoj se stvarnost ne razlikuje od fantazije, gdje se nadrealno i svjetovno neprimjetno stapaju. Njemu je proživjeti ili sanjati neki događaj ista stvar, a stvarni svakodnevni život jednako mu je halucinantan i začudan kao i život snova.

Roman posebnim, neponovljivim glasom otkriva pakleno putovanje kroz svjetove tjelesne degradacije i patnje neodoljivo blizu smrti. Riječ je o snažnom testamentu koji inzistira na pronicanju, s najvećim intenzitetom, u važnost i nepovratnost svakog trenutka naših života – onog prividnog i nevidljivog, tjelesnog i fantastičnog, svijetlog i mračnog, u istoj mjeri onoga u kojemu se čovjeku događaju banalne stvari i onoga u kojemu umire.

Prijevod: Goran Čolakhodžić