Elementarno-filozofska rasprava „O četverostrukom korijenu načela dovoljnog razloga“ napisna je 1813. kao Schopenhauerova doktorska dizertacija i pretvara se u podlogu cijelog njegovog sustava. Istražuje ono što su mnogi filozofi prepoznali kao prirođenu sklonost pretpostavljanja da je univerzum potpuno shvatljiv, da je stvarno ono što je racionalno. Svijetom predodžaba vladaju zakoni uzročnosti. U osnovi je načelo razloga koje mu da je osobinu stvarnosti. Načelo dovoljnog razloga pojavljuje se kao zakon kauzalnosti, a kao takvog ga Schopenhauer naziva načelom dovoljnog razloga postojanja.