U ožujku, Mjesecu autorica u Školskoj knjizi, predstavljamo vam neke od hrvatskih spisateljica.

Jasminka Tihi-Stepanić profesorica je hrvatskoga jezika u OŠ Eugena Kvaternika u Velikoj Gorici. Svoju potrebu da pomogne djeci i mladima kako bi lakše svladavali probleme odrastanja u suvremenom svijetu pretočila je u mnogobrojne priče i romane.

Za svoj roman prvijenac Imaš fejs? dobila je Nagradu „Mato Lovrak” za najbolji roman za djecu i mlade objavljen u 2011. godini, a za roman Moja neprijateljica Ana Nagradu „Anto Gardaš” za najbolji dječji roman objavljen u 2015. godini.

Postavili smo joj nekoliko pitanja o njezinu radu i utjecaju njezinih djela na mlade djevojke.

U svojoj posljednjoj knjizi Moja neprijateljica Ana upozoravate na problem s kojim se tijekom odrastanja susreću mlade djevojke, ali i njihove obitelji. Što vas je potaknulo da se bavite tim temama?

Sklona sam temama u kojima se problematiziraju teškoće s kojima se suočava današnja mladež. Moji se romani obraćaju publici koja upravo odrasta, pritisnuta mnogim izazovima koje pred nju stavljaju mediji i društvo u kojem prevladava pogled na život koji u prvi plan stavlja tjelesnost, izgled, markiranu odjeću i slične nebitne stvari. U tom se svijetu zanemaruje ono što je jedino važno, a to je da djeca odrastaju mirno i bezbrižno, neopterećena očekivanja virtualnih bezveznjaka.

Važno je da djeca u formativnoj dobi uče, da se bave sportom, glazbom ili nečim drugim što ih uveseljava i razvija njihovu ličnost, da imaju ljubav i potporu roditelja. Ali ne i bezuvjetnu zaštitu u situacijama kada roditelj djetetu treba reći da to što je učinilo nije dobro. Na žalost, danas roditelji prečesto podilaze svojoj djeci, bez imalo kritičkoga odnosa onda kada bi ga trebali imati. I o tome sam pisala u Mojoj neprijateljici Ani.

Svijet je prepun stereotipa, ponajprije o ženama, što utječe i na djevojčice. Nameću im se nerealni zahtjevi glede izgleda, ideal žene vitka, čak mršava tijela, a u tu se zamku uhvate mnoge nježne duše djevojčica i djevojaka

Anoreksija je danas vrlo prisutan problem, no malo se o toj bolesti zna i malo se o njoj govori. Poznajem dvije djevojke koje su si upropastile mladost izgladnjivanjem. I jedna i druga bile su perfekcionistice, odlikašice koje su puno očekivale od sebe, baš kao i moj lik. Dok sam pisala roman, posjećivala sam stranicu na kojoj su djevojke oboljele od anoreksije pisale svoje objave. Njihove su priče pretužne. I prestrašne. Autodestrukcija mlade osobe nešto je što čovjeka dirne pa poželi nekako pomoći onima kojima se još može pomoći.

Željela sam svojim pisanjem upozoriti na taj problem, pomoći mladim ljudima, ali i njihovim roditeljima koji su zbog teške bolesti i stanja u koje je zapalo njihovo dijete uhvaćeni u koloplet optužbi, laži, želje da pomognu, odustajanja, prijetnji... A to ih počesto stoji i silna novca što ga ostavljaju psihijatrima, koji pak ne jamče oporavak. Tako se život svima pretvori u pakao.

Smatrate li da svojim pisanjem i radom možete utjecati na mlade djevojke da se razviju u samosvjesne i samostalne žene?

Nastojim istaknuti one vrijednosti za koje mislim da su važne. Svatko od nas ima nešto u čemu je dobar, u čemu se ističe i to je ono što treba razvijati.

Postajemo samosvjesni ako smo u nečemu dobri, ako znamo iskoristiti svoje potencijale na pravi način. Samosvjesni smo ako uživamo u onome što radimo i ako postižemo rezultate, ako radimo ne samo za svoje već i za dobro drugih.

Tada nam ne će biti važno imamo li koji kilogram viška, borama ćemo reći da im se ne veselimo previše, ali da ih prihvaćamo, široki bokovi ne će biti smak svijeta. Konačno, uvijek si možemo otpjevati stih Barbara bješe bijela boka, Barbara bješe čvrsta, široka...

Slijedeći tu misao, oblikovala sam svoje likove. Najbolja je Elina prijateljica Romana, pomalo otkvačena cura koja se bavi fotografijom, kupuje u second hand trgovinama i odlično si iskombinira ono što kupi, na Hreliću nalazi stvari kojima daje priliku za novi život i žudi da postane fotografkinja. Ima jasan cilj, za čije je ostvarenje zaslužna samo ona. Na tom putu ne mora odgovarati kriterijima onih koji je kao osobu žele degradirati, već samo kriterijima izvrsnosti u poslu koji radi. Elin prijatelj Tomek proučava ptice i puno boravi u prirodi, a njegova cura, koja pohađa frizersku školu, volontira u skloništu za nezbrinute životinje.

Ela, najsposobnija i najtalentiranija od njih, sebe mazohistički stavlja pod povećalo osobe za koju se ustanovi da je prevarantica. Ela doslovno propada jer želi udovoljiti nečijim kriterijima kako bi postigla ono za čime žudi, a to je modna pista.

Moja su nastojanja i koraci koje poduzimam u osvještavanja djevojčica literarni, nisu medijski potpomognuti, no mislim da nalazim put do onih kojima trebaju.

S obzirom na to da se bavite učiteljskim pozivom, obraćaju li vam se učenice sa svojim problemima i pomažete li im da ih riješe?

To se događa vrlo rijetko. Nekada su se učenici više obraćali svojim učiteljima jer nije bilo drugih platformi. Osim Lastana, dakako. Danas savjeta ima na sve strane pa samo treba kliknuti i riješio si stvar. Djeca teško priznaju da su u problemu. Teror sreće visi nad svima nama. Treba biti sretan uvijek i na svakom mjestu, a ako nisi, običan si luzer i nitko ti nije kriv.

Iako mi se učenici ne obraćaju izravno, zapažam probleme i onda reagiram. Mirno i nježno.

Upravo sam sada u jednoj takvoj misiji – riječ je o vrlo sposobnoj učenici koja si je uvrtjela u glavu da je glupa. Zapravo je perfekcionistica, kao i moja Ela, i odustaje ako ne postigne savršen rezultat.

Eh, da! Savršen. To je riječ koja je na cijeni. Ako nisam savršena, onda je bolje da me nema. Tako otprilike razmišlja moja učenica. Darovala sam joj knjigu jer vjerujem u moć pisane riječi. Vidjet ću hoće li biti pomaka. Ako i ne bude, barem sam pokušala unijeti malo svjetla u taj mladi život koji za sebe misli da je suvišan. Jer nije savršen.