Svakog dana sunce zapada. Doći će
Dan od kojeg će se znati: mene
Više nema.
Tako je u pjesmi „Kad mene više ne bude“ pjevao Dragutin Tadijanović. Najdugovječniji hrvatski pjesnik napustio nas je na današnji dan prije 10 godina. Umro je u 102. godini.
Iako je prošlo cijelo desetljeće, još se sjećamo pjesnikovih toplih, živih očiju, duge sijede kose i žara s kojim je, prepoznatljivim baritonom i tipično slavonski, polako govorio o rodnom Rastušju i djetinjstvu provedenom u tom slavonskom selu.
Zvali su ga Tadija. Počeo je pisati još kao dječarac. Prvu je pjesmu „Tužna jesen“ objavio 1922., a potpisao ju je pseudonimom Margan Tadeon. Tim se imenom koristio sve do 1930. kada se počeo potpisivati svojim pravim imenom.
Slučajan susret u vlaku od Broda prema Zagrebu bio je fatalan. Jedna je obična naranča bila povod sramežljivom studentu Dragutinu da zapodjene razgovor s mladom i lijepom studenticom povijesti umjetnosti Jelom Ljevaković. Vjenčali su se nekoliko godina kasnije, 1939., ostajući cijelog života snažno povezani, sve do smrti.
Neki su Tadijini stihovi toliko poznati, kao da su dio narodne tradicije, poput „Dugo u noć, u zimsku gluhu noć / Moja mati bijelo platno tka“. I danas su dio obvezne lektire.
Njegove su pjesme jednostavne, jasne i nadasve tople, ljudske. I baš zato su ih prigrlili čitatelji svih generacija.
A koja je vama najdraža Tadijina pjesma?
