U ovoj zbirci pripovijedaka, pod optimističnim naslovom Ne zaboravi se smijati, nalazimo toliko iskrenosti i bezazlenosti koliko ih može pružiti samo nevino dijete kad otvorena srca gazi bosim nožicama po trnju i cvijeću na rubu varljive livade koja se naziva životom. Autobiografski zapisi Nikole Kujundžića podijeljeni su u dva dijela. Prvi dio, koji počinje s opisom najranijega djetinjstva, napisan je stupnjevanim jezikom koji je isprva dječji jednostavan, a zatim sa svakom pričom postaje sve složeniji i „pravilniji“; u njemu je autor uspio dočarati svevremensku dramu života u oskudici, na rubu gladi, gdje je jaje „u sorbulu“ blagdan za dušu i tijelo, kao da je živio prije dvjesta godina. U drugom dijelu, koji se poklapa s piščevom maturom, čitatelja dočekuje hrvatski standardni izričaj koji biva sve jedriji da bi na kraju – nakon dviju izvanrednih „bosanskih“ priča – uskiptio od lirskih sokova u krševitom zavičaju... Više su puta u prošlosti razna pera, vrsnija i poznatija, opisala imotsko selo, ... ali nitko nije tako duboko prodro u tajne odrastanja i odgoja oko komina i komaštara kao Nikola Kujundžić... Dojmljivu opisu toga bajkovitoga djetinjstva uvelike pridonosi lokalni govor s obiljem zanemarenih i gotovo zaboravljenih riječi... Svježi vjetar piri iz svake rečenice ove nesvakidašnje proze – koja je istodobno lokalno i univerzalno zrcalo čovjekova opstanka pod hladnim zvijezdama... - Mate Maras