„Jesam li ubio čovjeka ili sam samo sanjao da ga ubijam? Zar nije svejedno? Dobro sam se osjećao, znači da sam kriv.”

Drugi roman Nikole Leskovara mračna je i potresna studija o ljudskom zlu, varavoj nadi i tinjajućoj snazi ljubavi koja bi nas mogla sve zajedno iskupiti. Leskovar, a to je već snažno posvjedočio u svom romanu prvijencu Tijelo od soli, piše lakom, kao katana oštrom rukom, njegova su jezična rješenja zadivljujuće poetska, a njegova prozna snaga uzemljena je u rijetko viđenom talentu. Britke, uznemirene i tektonski precizne rečenice raspoređene po kratkim poglavljima svojom brutalnom energijom oduzimaju dah i odjednom stanovnici tih rečenica, cijela plejada bizarnih, sumanutih, tužnih i histeričnih likova, postaju naša družba s kojom se ovim mrakom i blatnom stazom upućujemo ravno u užitak čitanja.

Mjesec sja kroz napukla rebra roman je razlike, izvan moda i priručnih lakih rješenja, daleko od jeftine zavodljivosti, bilo kakvog koketiranja sa žanrom ili podilaženja čitatelju. Pa opet, neodoljiv je to i poseban tekst, čista avantura, vrtuljak lunaparka koji se otkinuo i vitla pod hladnom mjesečinom.