Milost za apatride Ivančice Đerić knjiga je izabranih pjesama koja secira emigrantski život i neizvjesno postojanje na mnogostrukim granicama: između Amerike i Europe, između Bosne i raskrižja Kennedy & Lawrence, između ukopanosti i iskorijenjenosti, između intimnog i političkog, između pobune i rezignacije. Emigracija ovdje nije samo kulisa, nego je i otvorena rana i prisvojena metodologija pisanja i preživljavanja: svaka je rečenica kontrolni punkt identiteta. U poeziji Ivančice Đerić progovaraju žene srednjih godina, beskućnice bez dokumenata, očevi koji igraju šah s tišinom. Đerić s lakoćom spaja svako­dnevno i ono razorno; njezina je rima melodična i namjerna, ritam brz, ulični, preokreti u izrazu raskošni i duhoviti, ali ono što pjesnikinja piše naizgled tako lako uvijek je otpor, pa naje­dnom uz smijeh osjetimo i kako nam se grlo steže. U ovoj knjizi ima i Voltairea i Netflix-ništavila, prolazi njome i “zombi-kombi” koji jezdi regijom i pronosi glas raseljenih, prognanih, zaboravljenih.

Pisana više od tri desetljeća s kraja svijeta i vremena, na našem četveroimenom jeziku i njegovim lomovima, ovo je poezija koja je istodobno intimna ispovijest i kolektivno iskustvo – page-turner koji grli i grize u isto vrijeme. Knjiga je ovo za aerodrome, za čekaonice. Pjesnička putovnica za sve one između država i jezika.