Mali romani, knjiga priča svestranog i sveprisutnog knjiškog, filmskog i kazališnog čovjeka Tahira Mujičića, naslovom samo naizgled zavodi na krivi trag. Jer u njoj istovremeno opisana, rekreirana i prvi put stvorena, ispisana prošlost Zagreba romanesknog je zamaha: svaka priča sadrži zametak, sažetak neke veće, opsežnije storije, a sve one zajedno čine niz više ili manje uvezanih poglavlja o životu jedne generacije u Zagrebu druge polovine dvadesetog stoljeća i – ništa manje – portret i povijest tog grada samog. A tu je generaciju presudno obilježio film: ove su priče također na neki način uhvaćene okom kamere – posve vjerno i snažnim objektivom stilizirano. Njihov je jezik autentičan, živ, brz, govorni; pršti slengom, dijalektima, profesionalnim žargonima i drugim jezicima. Životom drugih, koji je život naš.