Ova knjiga pristupa magiji kao svojevrsnom raskrižju na kojem se sijeku različiti putovi u srednjovjekovnoj kulturi. Ona je, kao prvo, sjecište između religije i znanosti. Demonska magija zaziva zle duhove i počiva na mreži religijskih vjerovanja i praksi, dok prirodna magija iskorištava “okultne” moći unutar prirode i u biti je grana srednjovjekovne znanosti. Drugo, magija je područje na kojem se pučka kultura susreće s učenom kulturom. Pučke predodžbe o magiji uzimali su i interpretirali “intelektualci” – taj se termin ovdje odnosi na filozofski ili teološki obrazovane – a njihove ideje o magiji, demonima i srodnim temama zauzvrat su zemljom širili propovjednici. Treće, magija predstavlja osobito zanimljivo raskrižje između fikcije i stvarnosti. Fikcijska književnost srednjovjekovne Europe katkad je odražavala stvarnost srednjovjekovnog života, katkad ju je izobličavala, katkad je pružala eskapistički odmak od nje, a katkad stvarala ideale koje je stvarnost oponašala. Ipak, magija iz srednjovjekovne književnosti nalikovala je na magijske prakse iz srednjovjekovnog života na načine koje je teško, ali zanimljivo razmrsiti.